Buch lesen: «SAMOS»

SAMOS

PUT DO SLOBODE

Xisco Bonilla

Preveo: Tanja Vernić

Samos

© Xisco Bonilla Garriga 2017-2020

contacto@xiscobonilla.com

www.xiscobonilla.com

https://twitter.com/xiscobonilla

www.facebook.com/Xisco-Bonilla-Escritor

www.instagram.com/xiscobonilla_escritor

Trenutno izdanje: Tektime

Dizajn korica: © Xisco Bonilla Garriga

Neće biti dopušteno potpuno ili djelomično reproduciranje ove knjige ili njeno uklapanje u računalni sustav ili prijenos u bilo kojem obliku ili mediju, bez prethodnog pismenog odobrenja autora. Povreda gore spomenutih prava može biti kazneno djelo protiv intelektualnog vlasništva (čl. 270 i slijedeći Španjolski kazneni zakonik).

Posvećena mojoj supruzi Marini i mojim kćerima, Ani i Marti. Za vašu pomoć, strpljenje i ljubav.

I

-Probudi se! – čuo je Magon kroz anarhiju povika i buke koji su ga trgali iz dubokog sna. – Probudi se već jednom! – prepoznao je zabrinuti glas svog kolege i uspio otvoriti kapke.

–Što se događa? Čemu tolika buka? – pitao je trljajući oči.

– Rimljani! Otkrili su naš položaj i uskoro će nas dostići.

Zbunjeni Magon pospano je pogledao svog sugovornika, kao da nije shvatio značenje posljednje rečenice te je, potom, skočio i pridružio se gužvi koja ga je okruživala. Trup broda bio je pun ljudi. Pokušao je uključiti se u gužvu, ali ga je snažni udar bacio na pod.

Nije bio siguran koliko je vremena prošlo od događaja, možda samo trenutak, ali nije se micao s poda, potpuno prekriven mješavinom slane vode, urina i fekalija poteklih iz brodskog dna. Opipao je bolnu glavu i ponovno otvorio oči. Sve je bilo mračno i glasni žamor vode dao mu je do znanja da u trupu broda postoji značajno puknuće. Bezuspješno je tražio svjetiljke i shvatio da su s udarom pale na dno i vjerojatno se ugasile. Izoštrivši pogled u potrazi za ulazom na palubu, čuo je isti glas koji ga je probudio.

–Jesi li tu, Magon?

–Tu sam, Ascipo! Ispružio je ruku u smjeru mjesta s kojeg je dolazio glas dok nije dohvatio ruku svog kolege. – Udarili su nas; moramo se popeti na palubu.

–Mislim da sam slomio nogu. – odogovorio je Ascipo-. Brod je uništen. Idi bez mene.

–Nipošto! – odgovorio je Magon, bolno se ustajući. Opipavajući oko sebe pronašao je svog prijatelja i pomogao mu ustati. – Jesmo li se nasukali? Jesmo li blizu obale? – raspitivao se Magon dok je nosio svog prijatelja prema palubi.

–Ne, još uvijek smo na otvorenom moru. – Ascipo je napravio kratku pauzu jer je bol u nozi bila nepodnošljiva. – Kad sam se spuštao, rimski brod je išao direktno prema nama. Upravo su nas udarili pramcem i sreća je što nas nisu potopili.

Konačno su stigli do male stepenice koja je vodila na palubu. Magon je zavirio kako bi potražio pomoć, međutim naišao je na kaotični roj mornara i vojnika koji su se, na sve moguće načine, branili od napadača. Pored njega je prošao Utibaal Liksuški i ponudio mu pomoć. Zajedno su podigli Ascipu koji je, iscrpljen, sjeo kako bi pregledao nogu.

–Imao si sreće- pokušao ga je oraspoložiti Magon. Mislim da ništa nije slomljeno; samo mi se čini da ti je komad drveta ozlijedio mišić.

–Idemo! – prekinuo ih je Utibaal. Crveno i znojno lice trgovca izgledalo je kao da će za koji trenutak eksplodirati. – Rimljani se vraćaju! – uzviknuo je pokazujući rukom prema lijevoj strani broda.

Magon se dignuo i uperio pogled u smjeru u kojem je pokazivao Utibaal. Još uvijek je bila noć, ali je mjesec obasjavao nebo dovoljno da se mogla vidjeti silueta rimske trireme, koja se prijeteće približavala po tamnom moru. Magonovi mišići su se stegnuli i osjetio je grč u želucu vidjevši jedro onih koji su ubili njegovu ženu i djecu u Sirakuzi. Njihovi progonitelji nisu ih htjeli potopiti; htjeli su se ukrcati na brod.

–Idemo, Ascipo. – pomogao je svom prijatelju ustati-. Ustani! Moramo skočiti.

Tri muškarca krenula su prema desnoj strani broda i Magon je još jednom pogledao iza sebe kako bi potvrdio svoje mračne sumnje. Rimska trirema namještala se kako bi se Rimljani mogli ukrcati na uništeni brod i porobiti članove posade. Zgrabio je Ascipovu ruku i, pogledavši prema tamnim vodama, pomolio se svom bogu, Ešumanu, da ih čuva u svom kraljevstvu.

Trokutno jedro, zavezano na lijevoj strani, vijorilo se polako između mrmura nastalih udarcima ćudljivih valova u drveni trup, koji su potom, u obliku pjene, padali natrag u plavi pokrov koji ih je okruživao.

–Pazi! Ako te ubode škarpina, nećeš uživati u proslavi svojih deset godina – prigovorio je Hermes svom sinu. Crvena riba energično je preskakala palubu s raširenim škrgama i nakostriješenim bodljama punim otrova. Almik jer maknuo svoje boso stopalo točno na vrijeme.

– Žao mi je, oče – odgovorio je dječak dok su preplanule mornarove ruke, opremljene naoštrenim drvenim štapom tražile svoj plijen i nabijale opasnu ribu stavljajući je u istrošenu košaru napravljenu od konoplje.

– Kada pokupiš mreže, trabaš ostati na oprezu; ovo nije prvi put i jednog dana se može nešto loše dogoditi – podučavao ga je otac nježno-. Jedan ubod može biti smrtonosan. Sjeti se starog Aristofana, koji se, prošle godine, nije živ vratio s ribarenja. Sve ovisi o količini otrova koju primiš.

–U pravu si, oče – pokušao se opravdati Almik-; ali ti znaš da je moja najveća želja postati vojnik kako bih mogao putovati i upoznati nove krajeve.

–Volim svježi jutarnji povjetarac – promijenio je temu Hermes kao da nije ni čuo nerazumne riječi svog malog sina-. Ne znaš koliko smo sretni što živimo pored mora – govorio je blago tamnoputi ribar u svojim tridesetima dok ih je polako usmjeravao prema obali. Jednom rukom je čvrsto zgrabio kormilo dok je drugom potezao užad kako bi namjestio jedro u smjeru vjetra. -Osjećaj kapljica mora na licu kad režemo valove vrijedan je sveg truda kojeg ulažemo. Nijedna avantura neće te učiniti sretnijim, sine; osim toga, posao vojnika je jako nezahvalan, nema sreće ni zasluge u oduzimanju života drugom ljudskom biću.

–Može biti, ali želio bih upoznati druga mjesta i ne vidim drugi način na koji bih to postigao, iako također volim ribariti – dodao je Almik potišteno-. Volim i ploviti, pogotovo kad nas vjetar jako gura i naginje barku tako da možemo rukom dotaknuti vodu bez napora.

–Imaš pravo, Almiče; ali nemoj ništa reći majci; znaš da joj se ne sviđa kad se igramo s onim što nam stavlja hranu na stol. – Otac se zadovoljno smiješio dok je promatrao sina kako sprema ostatak ribe u pletene košare na dnu, puno puta pokrpanom različitim vrstama drveta, koje su stvorile nepravilni mozaik po cijeloj barci. Dobro ga je podučio i bio je siguran da bi, kad bi žena dopustila, već mogao ići sam ribariti.

–Hajde, preuzmi kormilo na trenutak. Ne puni se svaki dan deset godina i treba to proslaviti. Vidjet ćeš kakvu ti večeru majka priprema.

Almik je zavjerenički pogledao oca. U teoriji mu je bilo zabranjeno preuzeti kormilo. Majku je oduvijek plašilo more. Štoviše, ona nikad nije plovila, nije se čak ni približila obali kako bi namočila noge u vrućim ljetima. Međutim, kad je Almik bio nasamo s ocem, bez sestara koje su ih mogle tužiti, bilo kakav izgovor bio je dovoljan da mu Hermes preda kontrolu nad čamcem. I uživao je. Znao je da mu je to u krvi. Njegovi djedovi i pradjedovi bili su mornari i ribari. I premda je jednog od njih odnijelo divlje more, rezati valove, kontrolirati vjetar i ponekad, obavezno daleko od obale kako bi izbjegao neželjena objašnjenja, utrkivati se s djecom drugih ribara, bio je najbolji doživljaj na svijetu. Dok je bio za kormilom, vrijeme je letjelo.

Hermes je uživao gledajući sina kako upravlja barkom na povratku kući. Bilo je vidljivo da je dječak to radio vrlo dobro što ga je činilo jako ponosnim. Vrijeme je proletjelo i dječak je brzo odrastao. Više to nije bio njegov dječačić; pretvarao se u muškarca. Prvi put ga je stavio na barku kad je imao tek dvije godine; sjetio se njegovog nesigurnog koraka dok su majčini prigovori još živo odjekivali u njegovom sjećanju. Tog dana, mali Almik nije plakao, prosjedio je cijelo vrijeme u središtu barke, gledajući more širom otvorenih očiju i s osmjehom od uha do uha na licu. Hermes je zaronio još dublje u svoje sjećanje, u dane svog prvog dodira s morem: imao je možda šest ili sedam godina. Njegov se stariji brat razbolio pa mu je otac, primivši ga za ramena, rekao da je i on sad muškarac te da će morati zamijeniti brata na barci nekoliko dana. Nikad prije nije kročio na barku, ali otad se nije više razdvajao od mora. More ga je očaravalo, na isti način na koji vidi da očarava i Almika, iako nisu svi trenuci bili sretni. Imao je oko petnaest godina kad su mu sirijski mornari zaplijenili ulov nakon dugog radnog dana, uzeli im mreže i istukli njega i oca. Srećom, nisu ih odveli sa sobom daleko od doma. Otad, kad god bi vidio nepoznati brod, nastojao bi makar malo promijeniti smjer. Sjetio se nepoznatog broda kojeg je ugledao u zoru.

–O čemu razmišljaš, oče?– Hermes je ostao zadubljen u mislima, pogleda izgubljenog na horizontu.

–Što misliš, zašto je trirema koju smo vidjeli u zoru plovila tako blizu otoka?– odgovorio je njegov otac vrativši se u sadašnjost.

–Ne znam. Možda su prevozili postrojbe na otok Kos ili progonili odbjeglog roba. – Otac je kimnuo glavom i okrenuo pogled prema obali.

– Približavamo se obali, bilo bi dobro da mi predaš kormilo. – Almik je nevoljko poslušao. Obala otoka Samos je na istočnoj strani bila pomalo neravna. Na nekim mjestima je kamenje izlazilo na površinu i lako je moglo oštetiti barku.

Borovi, hrastovi i tamarindi izmjenjivali su se u blizini obale, ostavljajući poneku čistinu. Zaoblišli su mali poluotok i krenuli prema očaravajućoj maloj uvali s kristalno čistom vodom. Već su mogli vidjeti kuću Teopulos, koja je pripadala njihovoj obitelji. Iako nešto uzdignuta od razine mora, nalazila se na nekih sto koraka od malog pristaništa, izračunao je Almik. Većina ribara živjela je pored velike uvale, iza malog i stjenovitog brežuljka; međutim, njegov otac i drugi ribar po imenu Andrej, čija se kuća nalazila točno u podnožju brežuljka, odlučili su izgraditi pristanište u maloj uvali kako bi oprema bila pri ruci i kako ne bi morali davati objašnjenja susjedima. Jedino se njegova majka ponekad žalila, s obzirom da je bila udaljenija od potoka s pitkom vodom od žena koje su živjele u velikoj uvali.

–Pripremi se zavezati uže za pristanište.– Almik je kimnuo glavom, zaputio se prema pramcu barke, podižući rubove odjeće kako se ne bi spotaknuo, i primio uže pripremajući se skočiti na kopno.

U jednom skoku, dječak je dosegao pristanište i zategnuo uže. U trenutku je barka bila čvrsto zavezana pored barke njihovog susjeda.

–Odličan posao, sine – pohvalio ga je otac-. Sad pokupi svu užad i složi jedro dok ja odnesem ribu. Sutra, s obzirom da bi se vrijeme moglo pogoršati i nećemo moći izaći na more, ćemo je temeljito očistiti. Nemoj se dugo zadržati, već je podne i uskoro ćemo ručati.– Primio je dvije košare s ribom i zaputio se prema plaži.

Almik je krenuo pažljivo slagati zakrpano jedro, čvrsto ga vežući za motku, a potom je pokupio užad razbacanu po palubi. Primio je vrhove i počeo ih namatati u spiralu, onako kako ga je naučio otac, tako sprječavajući da se petljaju pod nogama za vrijeme putovanja. Upravo je završavao namatanje zadnjeg užeta kad je čuo zov svog oca iz smjera plaže.

–Almiče, dođi brzo!

Dječak se podignuo i vidio da mu se otac nalazi na pola puta do kuće, nagnut preko nečega što je, iako je imao odličnu preglednost, identificirao kao svežnjeve uz rub plaže. Spustio je košare i energično mu davao znakove rukom da se požuri. Almik je ostavio posljednje uže napola zamotano i potrčao bosonog prema plaži. Kako se približavao ocu, svežnjevi na tlu sve više su izgledali kao ljudske siluete. Kad im se približio, shvatio je da se radi o dva muškarca, mokra i prekrivena pijeskom s pola tijela još uvijek u vodi.

–Dođi, sine, i pomozi mi izvući ih iz vode.– Njegov otac je pokušavao okrenuti jednog od muškaraca kako ne bi više gutao vodu.

–Oče, pretežak je- žalio se Almik pokušavajući izvući sebi najbližeg muškarca. Pretpostavio je da teži koliko i stari seoski gostioničar, čiji trbuh se prelijevao od pive.

–Ne brini, sine, ja ću ga izvući.– Ostavio je prvog muškarca, onog mršavijeg, ležati malo poviše na suhom pijesku i primio za drugu ruku drugog muškarca. Otac i sin su snažno podizali čovjeka i nakon nekoliko pokušaja ga uspješno izvukli iz vode.

Almik je iznenađeno i nervozno gledao dva brodolomca dok ih je otac pažljivo pregledavao i okretao na stranu kako bi izbacili svu progutanu vodu. Odjeća koju su nosili bila je znatno drugačija od njihove; nosili su tunike intenzivne ljubičaste boje, poderane zbog kamenčića u plićaku. Nisu izgledali kao Grci i Almik nije mogao pogoditi otkud su došli jer nije imao puno prilika vidjeti strance u selu.

–Idi reci majci da trebam njezinu pomoć. Poslije povedi sestre na barku i skupa pokupite poderane mreže i zakrpajte ih. U međuvremenu ćemo majka i ja odvesti muškarce kući, osušiti ih i doći po vas kako bismo ručali. Također je zamoli da donese nešto vode i suhe odjeće. –Hermes je požurivao sina rukom i Almik je poslušao i potrčao kući.

Almik je pogurnuo otškrinuta vrata i spotičući se ušao u kuću.

–Zdravo, majko!-zadihano je uzviknuo tražeći je pogledom.

–Zdravo, sine! Što se dogodilo? Zašto si tako zadihan?– Sjedeći kraj prozora, majka je na krilu čistila luk za pripremu ručka. Njezino lice, obilježeno ožiljcima od ospica i teškim djetinjstvom, pokazivalo je začuđenost naglim sinovljevim dolaskom.

–Sretan rođendan! – uzviknula je Janira, najmlađa Almičeva sestra koja je imala samo četiri godine, snažno ga primajući oko struka i pokušavajući skočiti dovoljno visoko kako bi ga mogla poljubiti u obraz.

–Hvala ti – odgovorio joj je brat gladeći je po kosi-. Majko, pronašli smo dva polumrtva muškarca na plaži i otac ti poručuje da odeš k njemu s vodom i suhom odjećom – odgovorio je majci glasom još uvijek umornim od trčanja dok se smiješio svojoj sestrici.

–Odmah idem! Pobrini se za sestricu, druge dvije su se otišle igrati u špilju. – Nije mogla spriječiti pad dva luka dok se ubrzano ustajala. Nije bilo moguće imati mir i tišinu u kući, žalila se u sebi žena; stalno su se događale stvari koje su remetile mir njihovog doma.

–Ja ću ih pokupiti-ponudio se Almik-. Otac je rekao da zakrpamo mreže i da ćete poslije doći po nas tako da ću povesti Janiru sa sobom da ih pokupimo pa ćemo ih zakrpati u špilji. – Majka je kimnula glavom dok je skupljala kabao s vodom i suhe košulje.

Izašli su zajedno iz kuće. Majka je krenula brzim korakom prema plaži dok je Almik odlučio krenuti okolnim putem kako malena ne bi vidjela brodolomce. Majka mu je tako predložila kako se Janira ne bi uplašila vidjevši nepoznate osobe u lošem stanju i možda ranjene.

Brat i sestra hodali su držeći se za ruke uzduž plaže obrasle drvećem tamarinda. Janira je željela poći s majkom kako bi vidjela što je to toliko važno prekinulo majku u pripremi objeda. Žustro se borila kako bi se otrgnula iz bratove ruke dok ju je on gotovo vukao prema čamcu. Uspio ju je smiriti obećavši joj da će se igrati čim se pridruže sestrama. Stigavši na pristanište, pogledao je prema plaži i uvjerio se da su brodolomci već bili pri svijesti i u sjedećem položaju, dok su im roditelji pomagali da se osuše. U daljini je ugledao i jasni odraz svog susjeda Andreja kako nestaje pored tamarinda. Bio je to čudan čovjek koji se nije družio ni s kim u selu. Samo ga je koji put vidio kako razgovara s ocem, dok su se razgovori s ostatkom obitelji svodili na službene pozdrave i kratke komentare o vremenu.

Špilja se nalazila na zapadu male uvale, na suprotnoj strani od njihove kuće. Prilaz špilji, ne računajući poneku stijenu nastalu prolaskom vremena, bio je lagan bez obzira što je ulaz u špilju bio skriven od pogleda neobičnim zavojem od stijena. Štoviše, većina stanovnika sela nije se ni sjećala špilje. Sastojala se od male šupljine nastale u stjenovitom zidu koji je ulazio u more. Imala je samo jednu komoru u koju je lako moglo stati desetak osoba iako, zahvaljujući velikom ulazu, nije postojala mogućnost dobre zaštite od nevremena, zbog čega se nikad nije iskoristila kao prebivalište već se pretvorila u omiljeno igralište djece Teopulos.

Janira i Almik došli su do špilje noseći ribarske mreže. Naišli su na svoje sestre, Telmu i Nerisu, kako u kutu slažu školjke koje su prikupile šečući plažom u zoru. Telmine smeđe kovrče padale su joj preko očiju boje meda. Otac je znao da će stasati u dobru ženu jer je sa svojih četrnaest godina bila gotovo spremna napustiti roditeljski dom i zaručiti se s nekim lokalnim ribarom. Imala je lijep stas, bila je dobro odgojena i pristojna i, kao i Almik, poznavala je osnove grčkog pisma. Otac je potonju temu smatrao vrlo bitnom jer sam nikad nije imao priliku naučiti pa je inzistirao da Almik nauči stariju sestru sve što je naučio kod seoskog starješine, protivno majčinoj volji koja je pismenost smatrala beskorisnom. Sve te vrline i sposobnosti činile su je dobrom kandidatkinjom za najbolje seoske mladiće. Štoviše, Hermes je već, iza leđa žene i starije kćeri, razgovarao s nekim obiteljima u selu.

Nerisa je imala devet godina, jednu manje od Almika i bila je izrazito živa i nestašna. Majka je oduvijek govorila da je Zeus pogriješio kad ju je stvorio u obliku žene i da je trebala biti muškarac. Sva uglađenost i nježnost koju je posjedovala njezina starija sestra, kod nje je bila odsutna. Imala je dječje tijelo, stalno zapetljanu kosu i ruke i noge pune ogrebotina prouzrokovanih padovima i skokovima za vrijeme lova na razne životinje u okolini. Njezine nemirne oči boje bistrog meda, slične sestrinima, odražavale su živost njezinih pokreta.

–Zdravo, Nerisa! Zdravo, Telma! Nije li vam dosadno igrati uvijek istu igru? – pitao ih je Almik promatrajući školjke.

– Razdvajamo ljuske sa školjki koje smo pronašle jutros na plaži – odgovorila mu je sa smjiješkom Nerisa.

– Janira, pogledaj – pronašli smo dvije morske zvijezde i ogromnog morskog puža – prekinula je razgovor Telma. Ustala se i primila mlađu sestru za ruku kako bi izbliza promotrila dragocjeni nalaz-. Pogledaj! Ova zdrobljena školjka podsjeća na rodin ugriz koji imamo na nozi.– Janira je čučnula kako bi provjerila i potvrdila sličnost školjke i rodinog ugriza koji su imali svi četvero na nozi, nasmiješila se vidjevši sličnost i, izgubivši interes, počela se igrati sa školjkama.

–Otac je rekao da moramo zakrpati ove mreže prije objeda – naglasio je Almik s dozom autoriteta dok ih je izvlačio iz svežnja kojeg je nosio na leđima.

– Pusti ih neka se igraju. Mi ih možemo zakrpati bez njihove pomoći. – rekla je Telma pregledavajući vještim okom mreže-. Jesi li donio sve potrebno?– Almik je potvrdno kimnuo glavom.

Ostali su u špilji do podneva. Djevojčice su se igrale sa školjkama raspoređujući ih u različite skupine; prvo po obliku, zatim po boji. Telma i Almik su prvo očistili mrežu, već polusuhu i počeli je krpati sa sigurnošću proizašlom iz prakse. Kad su završili s krpanjem, Almik je već ispričao Telmi sve o brodolomcima i, kako je već prošlo podne, ponudio se ići provjeriti kad će biti objed. Zaobišao je stijene pored špilje i našao se licem u lice s ocem.

–Zdravo, sine, taman sam pošao po vas za objed. Kreni prema majci, a ja idem po sestre. – Almik je kimnuo glavom i zaputio se prema kući dok je njegov otac išao prema špilji po kćeri.

Sunce se lagano počelo spuštati svojim uobičajenim putem kad su svi stigli do kuće. Almik se već pridružio majci u kući. Vani, na uglu kuće, brodolomci su sjedili ušuškani u pokrivač, podupirući se uza zid kuće i grijući se zrakama sunca. Njihovi prazni pogledi bili su izgubljeni na plavom horizontu. Djevojčice su ih promatrale s neskrivenom znatiželjom i međusobno šaputale. Otac im je naredio da uđu u kuću, prozborio par riječi s brodolomcima i potom im se pridružio u kući. Stol, napravljen od starih ploča, bio je okružen dvjema velikim klupama. Na jednoj je već sjedilo troje mlađe djece, Almik, Narisa i Janira. Druga je još bila prazna.

–Niobe, svi smo prisutni. Što si pripremila za objed?– Njegova žena se približila stolu noseći pladanj s hranom.

–Hermes, sjedni, ohladit će nam se hrana – odgovorila je suho i gotovo odrješito žena-. Telma, sjedni i ti.– Najstarija kći upravo je donijela na stol vrčeve napravljene od maslinovog drva, napunila ih vodom i sjela između svojih roditelja, kao zid između dvije granice.

Hermes, bojeći se prirodnih i natprirodnih snaga svijeta, podigao je ruke zahvaljujući bogovima na hrani koju će pojesti, dok je šaputao jednostavnu molitvu. Djeca su šutjela i slušala oca dok je Niobe zamišljeno gledala kroz prozor. Hermes je završio molitvu i dao znak da se može početi jesti. Imali su samo jedan pladanj na stolu, pun kuhanog povrća i ukusnih komada različitih vrsta ribe koje je Hermes posebno odvojio za proslavu sinovog rođendana. Janira je odlučno uzela komad brancina. Almik, Telma i Nerisa su je slijedili, dok je Niobe slala ledene poglede prema mužu.

–Mogao si se posavjetovati sa mnom prije nego što si im pritekao u pomoć. Nikad se ne savjetuješ sa mnom, ne znaš tko su ni otkud dolaze – šaptala je osuđujućim glasom dok je pogledavala prema zidu pored kojeg su se odmarali brodolomci, skriveni od pogleda i udubljeni u vlastite misli.

–Pomoći ljudima u potrebi nije nešto što bi se trebalo prije raspravljati; to je naša dužnost – odgovorio je Hermes mirnim glasom-. More ne prepoznaje plemena, rase ni klasni sustav i postupa jednako sa svima. Zaboravljaš da su i naši očevi poginuli na moru.– Njegova žena je spustila pogled, prisjećajući se oca. Zabolio ju je mužev komentar-. Posejdon može biti jako uvjerljiv kad želi i ako su naši gosti preživjeli, tko smo mi da preispitujemo božanski sud.

– Znaš da nije dobra ideja dovoditi strance ovdje. Samo će nam donijeti probleme. – negodovala je Niobe, zabrinutog i napetog izraza lica. Djeca su slušala bez prekidanja.

–Kartažani su. Zahvalili su mi se i zamolili da ih pustimo da odu što prije, ali sam ih odbio jer ne mogu nastaviti put u stanju u kojem jesu. – Niobe je uzviknula i podignula ruke u zrak. Bila je na rubu strpljenja.

–Zamole te da odu, a tih ih odbiješ? Zar nikad ne misliš na mene?

–Naša djeca moraju naučiti što je ispravno, a što ne. Ovi ljudi trebaju pomoć i nijedan Teopulos ih neće odbiti. Nema rasprave! – odrješito je odgovorio Hermes.

–Imaš pravo, oče. – potvrdila je Nerisa.

–Ti se ne miješaj u razgovore odraslih! – ukorila ju je majka oštrim pogledom na što je djevojčica spustila glavu.

–Što im se dogodilo? – pitao je Almik pokušavajući smiriti situaciju.

– Najbolje da nam oni sami objasne. Pojedimo u miru i kad završimo pozvat ćemo ih ovamo. Pojeli su već nešto prije i odlučili su nas pustiti da objedujemo u miru. Sve će nam ispričati pa ćemo ih pustiti da odspavaju kako bi povratili snagu.

Objed je prošao u napetosti i potpunoj tišini koju nitko nije htio prekinuti. Završili su objed s crvenim jabukama i Telma je ustala napraviti čaj.

–Almiče, izađi i pristojno ih upitaj žele li ući i popiti topli čaj od mente koji priprema tvoja sestra.– Dječak je neodlučno ustao-. Oče, ne govorim kartaški jezik – ispričao se-. Ne brini, pričaju grčki i savršeno nas razumiju – objasnio mu je otac sa smiješkom na licu.

Almik se vratio i na vratima pričekao brodolomce. Dva muškarca ušla su polako unutra, naklonivši se u znak pozdrava, još uvijek umotani u pokrivače. Telma je donijela dva stolca i počela servirati čaj.

–Sjednite, prijatelji! – Hermes je ustao pokazujući im na stolce.

– Hvala! – odgovorile su pridošlice na grčkom.

–Ovo su moja djeca. Almik danas puni deset godina i dobar je ribar. – Dječak se naduo od ponosa zbog pohvale-. Telma je najstarija od mojih kćeri. Morat ćemo joj uskoro potražiti muža kako bi nam rodila snažnu unučad. Nerisa i Janira su najmlađe i svojim smijehom uveseljavaju našu kuću.– Djevojčice su se smiješile dok se Telma crvenila.

–Zahvalni smo vam na gostoljubivosti – jači od dvojice kartažana govorio je ponešto drugačijim, ali ipak razumljivim grčkim jezikom-. Imali smo vrlo teške dane.-Pogledao je svog kolegu koji je kimnuo.

–Što vam se točno dogodilo? – pitao je Almik s neskrivenom znatiželjom-. Kako ste došli ovamo?

– Znaš, dječače, priča je ponešto duga i počinje prije par mjeseci pa vam ne želimo dosađivati.

–Samo naprijed, zanima nas vaša priča, ako vam nije problem ispričati je – potaknuo ih je Hermes držeći šalicu čaja u rukama.

–U redu onda. Kako sam rekao, sve je počelo prije par mjeseci kada je umro Agatoklo od Mesine. Poznajete li Mesinu?– Djeca su se začuđeno pogledala. Hermes je kimnuo bez uvjerenja i krajičkom oka pogledao prema ženi.-. To je grad koji se nalazi na otoku Siciliji, otoku poput vašeg, ali puno većem. Uglavnom, nakon Agatoklove smrti, njegova elitna straža, samoprozvana Mamertini ili Sinovi Marsa, pobunila se protiv sirakuške prevlasti s namjerom da pretvore Mesinu u nezavisno kraljevstvo.– Roditelji i djeca pozorno su slušali.

– Hijeron, novi zakoniti kralj Sicilije – nastavio je drugi brodolomac-, ih je porazio i približio se Mesini. Mamertini su zatražili pomoć od Rima i suočivši se s nesrazmjerom moći, Hijeron je zamolio Kartagu da pošalje pojačanja u njegovo kraljestvo kako ga Rimljani ne bi zgrabili u bitci, budući da se Mesina nalazi na lokaciji od velike strateške važnosti kroz koju mora proći sva trgovina koja ide prema Apeninskom poluotoku.

–Situaciju smo držali pod kontrolom – nastavio je jači brodolomac- kada su nas rimske postrojbe, poslane od strane konzula Apija Klaudija, iznenadile iskrcavši se duž naših linija i porazile postrojbe kralja Hijerona te poslije napale našu bazu na rtu Peloro. Rimska vojska bila je zadivljujuća, odlično organizirana. Bili bismo ih porazili da se bitka nije proširila na more i par brodova, uključujući i naš, odvojilo se od grupe. Rimljani su shvatili što se dogodilo i poslali šest rimskih trirema u potjeru. Vjerojatno su mislili da se na nekom od brodova nalazi sam Hijeron ili netko od njegove rodbine. Prvog dana uništili su dva broda, dok smo mi danima uspješno bježali dok se nismo našli u blizini otoka. – Popio je malo aromatičnog napitka kako bi pročistio grlo-. Konačno su nas sinoć dostigli, ukrcali se iznenada na brod nakon čega je došlo do pokolja. Nas trojica uspjeli smo skočiti u more i tako se spasiti od masakra.

–Ali samo ste dvojica ovdje – prekinuo ih je Almik tjeskobno.

–Da, imaš pravo. Ascipo se utopio prije zore.– odgovorio je stranac tužnog izraza lica.

–Žao nam je – rekao je Hermes želeći se ispričati zbok sinovog nesmotrenog komentara.

–Bez brige. Takve stvari se događaju. Nemamo se pravo žaliti na sudbinu koju nam dodijele bogovi; dobro to znaju Melkart i Ešuman. Sada se moramo pripremiti kako bismo se što prije vratili u našu zemlju. Ne znamo što se događa na Siciliji.

–Jutros smo sin i ja vidjeli rimski brod kako se šulja u blizini.

– Moguće je. Rimljani su stručnjaci u pronalaženju i ubijanju brodolomaca. Moguće je da su i drugi kolege uspjeli skočiti u more kako bi si spasili život. – Djeca su ih gledala širom otvorenih očiju.

– Dobro, pretpostavljam da ste umorni i da biste htjeli malo odspavati – prekinuo je Hermes koji nije htio da brodolomci odu u krvave detalje pred djecom. Ustao je i naredio djeci da isto učine-. Mi imamo druge obaveze tako da iskoristite vrijeme za odmor. Supruga je pripremila ležajeve kako bi vam bilo ugodno spavati. Sutra ćemo vidjeti kako možemo organizirati vaš povratak. Možda vas neki brod može odvesti do neke od vaših kolonija.

–Vrlo smo vam zahvalni. Dobro da smo došli na područje gdje Rim nema takav utjecaj. Još uvijek se boje zemalja koje su pripadale Aleksandru Velikom.

–Tako je. Naš se otok nalazi pod upravom Ptolomeja od Egipta. Ovdje ste sigurni od Rimljana- uvjeravao ih je domaćin.

Hermesova i Niobina djeca izašla su iz kuće glava punih priča brodolomaca koje su ih vodile u nepoznate krajeve. Razgovarali su o bitkama o kojima su slušali u pričama o svojim bogovima i antičkim grčkim herojima, koje su im se činile daleke u vremenu. Na kraju krajeva, na Samosu je jedina opasnost bila iskrcaj pirata, iako se to događalo samo na otvorenom moru.

Telma, koja je promatrala kako je priča utjecala na njezinu najmlađu sestru, uzela je Janiru u ruke i nježno joj objasnila da su Kartažani malo napuhali priču, da ni Rimljani niti itko drugi nije činio tako loše stvari i da se nema oko čega brinuti. U međuvremenu su Nerisa i Almik komentirali priču koju su čuli od brodolomaca zamišljajući situacije koje su proživjeli kartaški mornari i divna mjesta iz kojih su dolazili.

Hermes je nakon nekoliko trenutaka izašao iz kuće i krajičkom oka pogledao Niobe koja je, i dalje ljuta, ozbiljnog izraza gledala prema horizontu. Žalio je što je bila tako hladna prema ostalima. Pomislio je da je pokušati uvjeriti, ali je ipak odustao i zaputio se prema djeci.

–Telma, Almiče, današnji je dan bio neobičan. Odite se igrati u špilju, a mi ćemo vas predvečer potražiti kako bismo večerali. Tako će naši gosti lakše povratiti snagu. U međuvremenu ćemo mi odnijeti ribu Andreju da je pokuša prodati u konobi. Nećemo puno zaraditi u ovo vrijeme, ali bolje išta nego ništa.

Poslušavši oca, djeca su krenula prema plaži kako bi obalom došli do pristaništa i krenuli puteljkom koji vodi do špilje. Sa svog položaja savršeno su mogli čuti šum mora. Lagani morski povjetarac pretvorio se u veseli vjetrić koji je mreškao valove, stvarajući pjenaste krune na vrhovima.

Kad su stigli do pristaništa, Almik je odlučio provjeriti je li barka dobro zavezana. Iako je uvalica bila dobro zaštićena morem, nikad nisi mogao biti u potpunosti siguran. Sestre su pričekale da završi te uzele drugu ribarsku mrežu, sad već potpuno suhu, kako bi je zakrpale u špilji. Vjetar se gotovo nije ni osjećao u špilji, naime, puhao je u smjeru suprotnom od ulaza stvarajući ugodnu temperaturu u njihovom igralištu. Janira i Nerisa nastavile su se igrati sa školjkama dok su Telma i Almik krenuli u zakrpavanje mreže.

Vrijeme je proletjelo za četvorku. Završivši s krpanjem mreže, Telma i Almik uzeli su najmlađe cure i krenuli u skupljanje račića i priljepaka koji su živjeli među kamenjem na ulazu u more. Male bare, nastale na kamenju nagrizlom u povlačenju mora za vrijeme plime i oseke, služile su kao improvizirani spremnici vode u kojima su se račići osjećali ugodnije, toplije i zaštićenije nego u moru. Sakupljanje je bilo obilno i zabavno. Nerisa je pronašla malu hobotnicu u plićaku i izgubili su dosta vremena nastojeći je natjerati da izađe između kamenja.